Milan B. Popović – ’’Oka da ne ispustim Dah’’


Uvek ću sebi pripisivati minus što nisam pročitao ’’Molitvu Tetoviranog Srca’’, koja predstavlja prvi deo trilogije, ’’Bolji od Svog Života’’, iako, verujem, još nije kasno za to.

Ipak, pred nama, pred vama, ispred mene, nalazi se treći deo gorepomenute trilogije, i nova zbirka pesama, koja je sakupljena pod imenom ’’Oka da ne Ispustim Dah’’. I pored toga što sam već pomenuo da prvi deo trilogije nisam čitao, upoređujući ovaj završni ’’tom’’ sa svojim prethodnikom što zvaše se ’’Vreme Brutalnih Dobronamernika’’, bez razmišljanja i dvoumljenja, reći ću da je ovo najbolji rad Milana B. Popovića do sada.

Vreme je pokazuje da Milan stremi ka samom vrhu urbane poetike, koja je lišena moderne pesničke sladunjavosti i preterane pitkosti, u kojima se sve više utapaju današnji izdanci poezije.

Milanovi stihovi, kao i ranije, oštri su, napadni, ali ne i suviše direktni. Pesnički stihovi u ovoj zbirci nam otkrivaju jednog osećajnog Milana, čiji stihovi, redovi, i pored svoje oštrine i oporosti, obiluju toplinom, emocijama i osećajnošću. Slobodno mogu reći da je Milan, Sirano 21.veka, jer nadasve grube i u ruglo uvijene reči sa spolja, on toplinom i krhkom lepotom boji iznutra. Površinski čitano, pesme su oličenje jednog ubogog Kvazimoda, ali, ako se prepustite rečima, i prodrete u srž, uvidećete i otkrićete, osetićete svu dubinu i lepotu stihova, a naročito onih u segmentu ’’Umiri me’’.

Za sanjare i romantike, koliko god to na tren smešno zvučalo, meni samom, možda više simpatično, neke od pesama mogu biti od velikog značaja, jer u istim će prepoznati svoje porive, stremljenja, pa čak i boli, koje čini se, i sam Milan proživljava, i to nesebično ekspozicira čitalačkoj publici.

Po segmentima gledano, ako svaki ’’seciramo’’ posebno, dolazimo do zaključka da je prvi segment, ’’Umiri me’’-više ljubavnog i emotivnog karaktera, iako pomalo prožet i noir karakterom, koji se prepliće sa primetnom melanholičnom atmosferom, po kojoj plutaju stihovi. Drugi segment, ’’Spasi me’’, ujedno i najkraći, je kritičkog viđenja, te se može reći da je više osvrt na prošli deo trilogije, nalik mini rezimeu.

I na kraju, dolazimo do dela ’’Čuvar mi budi’’, sa setom veoma bolnih, ali jakih pesama, koje su većim delom, lične, intimne, bezmalo i samokritične, preispitivačke... Milan se ovde možda i najviše otvorio, stavljajući auditorijumu na uvid tok svojih misli, težnje svoga bića, slike, fragmente za kojima potajno iziskuje, pomalo pati, i zasigurno oseća nostalgiju, i po svemu sudeći, potajno želi da se bar deo toga ponovo desi, da se vrati, i da se nadomeste i isprave neki propušteni i pogrešni koraci.

Za ilustracije i rešenje korica je opet bio zadužen Jakša Vlahović, koji je kao i u prošloj knjizi, svojim radovima uspeo da obuhvati naličje svih pesama iz svakog od segmenata. I da rezimiram, što se Milana tiče, koji je na pragu svoje sredovečnosti, svrsishodno svojim godinama. On uveliko zri kao pisac, poeta pa i kritičar, observator današnjeg sveta i društva u istom. Jednostavno, zbirka pesama ’’Oka da ne Ispustim Dah’’ je nešto što svaki iskreni ljubitelj ’’sočne i oštre’’ poezije ne sme propustiti, jer predstavlja najkvalitetniji i najzreliji Milanov opus do danas.


 

                                                                                                                                         Vladimir Petković