MILAN B. POPOVIĆ: OKA DA NE ISPUSTIM DAH

 

Posljednji dio trilogije „Bolji od svog života“ modernog pjesnika Milana B. Popovića „Oka da ne ispustim dah“ zbirka je većinom intimnih pjesama koje svojom dubinom i osjećajnošću direktno utječu na čitatelja. Pjesme su svrstane u tri dijela. Prvi dio, „Umiri me“, ljubavne je tematike. No, ovdje se ne radi o tipičnoj petrarkističkoj ljubavnoj tematici, već o melankoličnoj i depresivnoj, na trenutke naturalističkoj požudi za izgubljenom ljubavi u kojoj lirski subjekt podsjeća na mračne romantične likove i njihovu „svjetsku bol“. Osjeća se duboka patnja za voljenom osobom i gradacija koja propadanja u beskonačnos, koja kulminira u pjesmi „Pusti me“, iz koje se može izaći samo iz pomoć voljene osobe koja više niti ne mari za lirskim subjektom što je glavni razlog njegove boli. Svaka pjesma stvara nam zasebnu vizualnu sliku te sam sigurna da osim uglazbljivanja Popovićevih pjesmi odlična ideja bi bila i ilustracija, bila ona apstraktna ili figurativna, svake zasebno. Drugi dio jest „Spasi me“. Očekivali biste nastavak ljubavne drame, no dvije pjesme koje ovaj dio sadrži „Plezir za prezir“ i „Nekakvi i nikakvi“ možemo nazvati socijalno-političkim pjesmama jer istinski opisuju svakodnevnu situaciju prepunu licemjerja i lopovluka te kritizira čovjekovu nezasitnu želju za što većim materijalnim bogatstvom. Također, u „Plezir za prezir“ opisan je život suvremenog pjesnika iz čega sigurno možemo zaključiti da se status pjesnika u društvu od davnina nije promijenio, pa tako izgleda da će pjesnici uvijek biti primorani uživati u čarima boemskog života. Dolazimo do „Čuvar mi budi“ dijela u kojem se opet vračamo na prvobitnu ljubavnu tematiku, no ovdje se pjesnik usredotočuje više na unutarnje psihičko stanje lirskog subjekta, koji, doveden do potpune propasti pokušava utjehu pronaći u nekim drugim opijatima zbog kojih još dublje propada u tamu a njegova psiha sve brže stari. Te pjesme osjećamo i psihički i fizički što je uzrokovano korištenim stilskim sredstvima. Kada dođete na kraj ove cijele zbirke, pitate se, u kakvom je stanju taj čovjek koji se tako duboku zakopao u srž tamne depresije, kojemu lirski subjekt odustaje od života i izgubljen u vremenu i prostoru, psihički mrtav, čeka sekundu kada će i fizički njegovo tijelo napustiti ovaj svijet, kada će ga crvi potpuno u boli i patnju razoriti te mu ni smrt neće dati mira zbog jedne vlastite načinjene pogreške.

 

Tekst: Maja Trstenjak Venia magazin Hrvatska