MILAN B. POPOVIĆ – VREME BRUTALNIH DOBRONAMERNIKA (Narodna knjiga, Alfa, 2006.)

Nenaviknut na ideju književne kritike, moram primetiti da, igrajući se rečima i značenjima istih, Milan B. Popović ima sjajnu ritmiku, ujedno direktnu i poletnu. Vreme brutalnih dobronamernika ogoljeno saopštava umetnikove emocije bez ustezanja i ulepšavanja, istovremeno nas upoznajući sa sopstvenim svetom, bolom, mišljenjem i svime što ide uz rečeno. S jedne strane odan hermetičnoj poeziji, s druge veoma jasnoj percepciji, Popović uspeva i da zadivi i da zaplaši. Zadivi nas stilom, smelošću, nenadmašnom ranjivošću, kao i iskrenošću, a zaplaši – vanvremenskim temama, postulatima koji su već dvadesetak godina oko nas i u nama, smeli mi to da priznamo ili ne. Popović nam otvara oči u vezi stvari, događaja, osećanja, umiranja i rađanja kojih smo itekako svesni, ali ih ignorišemo;  upozorava nas na razne mogućnosti, posledice, ne bismo li izbegli zamke (n)ovoga sveta;  govori u naše ime izražavajući nezadovoljstvo idejnim i životnim sivilom koje gotovo neometano vlada oko nas, u nama...
Ono što najviše raduje jeste Popovićeva oslobođenost od skrupula koje bi ga samo sputavale u njegovom slobodnom stihu, ujedno distanciranim i disidentnim emocijama. Samim tim, ne čudi saradnja ovog umetnika sa rock bendovima. Njegova poezija upravo je to – osećajna rock pesnica, stisnuta, prkosita i ponosna, sa svojim problemima, koji su zapravo svačiji.
Vreme brutalnih dobronamernika govori o svima nama, o nama od pre 10 godina, o nama danas, o nama za 10 godina, što je i najveća snaga, a svakako vrednost ovog dela, jer ne može nikada zastareti, što je zapravo jezivo. Dotično vreme je svakako tu, svugde oko nas, i nažalost bivstvovaće čini se zauvek, a Popovićevi stihovi nam ukazuju da se toga ne smemo stideti, da se ne smemo srditi na sebe same i, naposletku, da se protiv Njih i Takvih moramo boriti, bez obzira na to što izgubićemo.
Vreme brutalnih dobronamernika, sopstvenim kvalitetom, ali i permanentnom duhovnošću, najavljuje vrednosno, preko potrebno i dugo očekivano vreme novih pesnika.

Boban Pantoš